U poslednjih nekoliko decenija, zahvaljujući rapidnom tehnološkom napretku, uvedene su hirurške inovacije koje su hirurgiju katarakte učinile sigurnijom, predvidljivijom i preciznijom nego ikada pre.
Neke od značajnijih prekretnica u hirurgiji katarakte, koje su dovele do savremenih hirurških tehnika koje se danas koriste, su:
- Drevni metod lečenja katarakte podrazumevao je primenu tehnike koja je koristila tupi instrument da bi suštinski potisnula zamućeno očno sočivo dublje u očnu komoru. Kao što je i bilo za očekivati, efekti operacije nisu bili zadovoljavajući jer pacijenti nisu imali dobar vid postperativno, a procenat komplikacija je bio visok.
- 1748. godine francuski oftalmolog Žak Davijel izveo je prvo zvanično hirurško uklanjanje katarakte u Parizu, prikazujući prvi metodu incizione ekstrakcije katarakte. Ove rane hirurške tehnike zahtevale su uklanjanje celog sočiva u jednom komadu, što se moglo raditi samo u poslednjoj fazi katarakte i bilo je izuzetno nekomforno za pacijenta.
- Uvođenje fakoemulzifikacione hirurgije izvršeno 1967. godine od strane dr Čarlsa Kelmana, izazvalo je pravu revoluciju u hirurgiji katarakte. Ova tehnika je omogućila hirurzima da u toku operacije razbiju zamućeno sočivo u oko na sitne deliće (fragmente), bez uklanjanja kapsule sočiva.
Začeci fakoemulzifikacione hirurgije katarakte podrazumevale su vađenje zamućenog sočiva tehnikom smrzavanja. Naime specijalnim instrumentom se pri veoma niskoj temperaturi, zamućeno sočivo lepilo na vrh ovog instrumenta i tako vadilo iz oka. Ishod operacije je bio nepredvidiv, oporavak je trajao po nekoliko meseci, a pacijenti su posle operacije morali nositi debele naočare koje su bile nepraktične i teške za privikavanje. Operacija se vršila u poslednjim stadijumima bolesti, gotovo pred samo slepilo.
Zahvaljujući napretku tehnologije i izradi operacionog mikroskopa pomoću kog je hirurg mogao da vidi oko sa dobrim uvećanjem, hirurzi su započeli ekstrakapsularnu ekstrakciju katarakte sa ugradnjom sočiva. Operacija je podrazumevala pravljenje reza na oku veličine 6mm kroz koji se implantiralo tvrdo, nesavitljivo sočivo. Operaciji se moglo pristupiti tek u poodmaklom stadijumu razvoja kataratke, što znači da je pacijent morao doći u fazu „privremenog slepila“ u kojoj nije mogao samostalno funkcionisati, da bi se operacija mogla izvršiti. Na ranu se postavljao šav koji sporo zarasta, što je postopreativni oporavak činilo dugim i nekomfornim za pacijenta. Nakon operacije, pacijentu je „ostajala“ velika dioptrija.
U cilju prevazilaženja svih navedenih ograničenja, težilo se ka pronalasku tehnike koja bi bila sigurnija i komfornija za pacijenta, sa što manjim procentom operarativnih i postoperativnih komplikacija i rizika. Tako nas je tehnološki razvoj doveo do ultrazvučne metode fakoemulzifikacije sa ugradnjom intraoklarnih sočiva. Tokom operacije, hirurg pravi minimalni rez veličine 1.8mm do 2.75mm i ovakva rana brzo zarasta, te nema potrebe za postavljanjem šavova. Ultrazvučnom sondom hirurg usitnjava sadržaj zamućenog sočiva u oku, ispira ga pomoću posebne tečnosti, a na njegovo mesto specijalnim instrumentom implantira veštačko, savitlljivo sočivo, izrađeno od specijalnih biokompatibilnih materijala. Važno je naglasiti da se operaciji može pristupiti i u ranijoj fazi bolesti, tj. čim pacijent proceni da mu katarakta umanjuje kvalitet života. Pored smanjenog rizika od operativnih i postoperativnih infekcija, brzog i lakog postoperativnog oporavka, jedna od najvećih prednosti ultrazvučne fakoemulzifikacije jeste mogućnost smanjenja dioptrije a samim tim i potrebe pacijenta za nošenjem naočara posle operacije.
Ovi hirurški pomaci ne samo da vode boljim postoperativnim rezultatima, već i poboljšavaju kvaliteta života pacijenata, omogućavajući im bolji i jasniji vid. Pacijentima je na raspolaganju širok izbor vrsta intarokularnih sočiva, pružajući im izbor onih sočiva koja će im omogućiti najbolje moguće rezultate.
Izvor: https://www.drkerrysolomon.com/blog/cataracts/the-evolution-of-cataract-surgery/